Poznati psihoterapeut tvrdi: Razmaženo dijete i prezaštićeno dijete su patologije novog pristupa odgoju!
Prateći savjete o suvremenom odgoju djece, a sve
u cilju očuvanja i unapređenja dječjeg mentalnog zdravlja, roditeljima je
postalo najvažnije kako se njihovo dijete osjeća.
Da bi
roditelj mislio da je dobar roditelj, njegovo dijete se stalno moralo osjećati
voljeno i biti sretno. Zato su se roditelji počeli truditi da djecu uvjere
da su jako voljena, omogućujući im samo pozitivne doživljaje i iskustva.
Poslije nekoliko desetljeća takve prakse, počeli smo uviđati da nije nužno da će
takvo dijete postati sretan odrasli. S razočaranjem smo shvatili da ta
druga formula – “sretno” dijete, nesretni odrasli – nije samo moguća, već je i
najvjerojatnija. Prava sreća je jedno, ali nazovimo to u ovom slučaju razmaženo
dijete i prezaštićeno dijete su nove patologije, rezultat novog pristupa.
Prvo
izrasta u patološkog narcisa, a drugo u pasivno-ovisnu ličnost.
Razmažena djeca usprkos visokoj inteligenciji,
izrastaju u nesocijalizirane ličnosti koje ne žele odrasti, koje su sebične i
narcisoidne, koje slabo kontroliraju svoje impulse, sklone su nasilju, usprkos svojim talentima nemaju radne navike
tako da su neuspješni, i koje zbog toga dugo ostaju u simbiotskoj vezi sa
svojim roditeljima i kada zađu u svoju četvrtu ili petu deceniju.
Za razliku od njih, prezaštićena djeca su vrlo
pasivna jer o sebi misle da su nesposobna, plaše se svijeta oko sebe kojeg
doživljavaju kao opasno mjesto, zbog čega su također u simbiozi s roditeljima
ili dominantnim partnerima.
Kako to da
ljubav izaziva poremećaj? (Kriv izraz). Ljubav ne može pokvariti dijete,
ona je potrebna, već ga kvari ono čega često nema u ovom pristupu, a to je
discipliniranje. U želji da stalno usrećuju vlastitu djecu, roditelji su počeli
izbjegavati da sa njima ulaze u konflikt, postali su popustljivi.
Danas smo naučili da su djeci podjednako potrebni i ljubav i discipliniranje. Na
osnovu toga što zna da je voljeno, dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi,
shvaća da je važno ljudsko biće.
Discipliniranje
je ono što omogućuje socijalizaciju i razvijanje različitih radnih navika, poštivanje
zabrana i granica.
Discipliniranje podrazumijeva konflikt djetetove
želje i roditeljeve volje. To je u stvari neizbježni konflikt biologije i
sociologije. Kako je cilj roditelja da socijalizira dijete, on je taj koji u
tom konfliktu treba prevladati.
Popustljivi
odgoj je pokazao koliko je pogubno po razvoj djetetove ličnosti i njegovu
odraslu sudbinu.
Mi roditelji se trebamo podsjetiti da nam je
glavni zadatak da djecu pripremimo za samostalni život u ljudskom društvu, pa
da oni sami nađu svoju sreću, a ne da ih stalno usrećujemo.
Ako smo stalno mi odgovorni za njihovu sreću,
onda oni na kraju ne žele odrasti i prihvatiti odgovornost.
Dr Zoran
Milivojević, psihoterapeut
Preuzeto - *izvor http://mislipozitivno.com/
Nema komentara:
Objavi komentar