Početna reakcija bila je tišina…

Da li se možete ozbiljno razboljeti zbog trauma iz djetinjstva?

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća doktor Vincent Feliti sa kalifornijskog instituta preventivne medicine u San Dijegu pokušavao da pomogne gojaznim ljudima da smršaju otkrio je nešto što nikako nije očekivao.

U istraživanju, 17.000 pacijenata je odgovaralo na pitanja o tome koliko su neželjenih iskustava doživjeli u djetinjstvu.

Tu se govorilo o seksualnom, fizičkom i emotivnom nasilju, zanemarivanju, smrti roditelja, razvodu i zatvaranju, mentalnoj bolesti i problemima sa alkoholom ili drogama kod roditelja.

Rezultati su ih zaprepastili

jedan od deset pacijenata je odrastao u sjeni obiteljskog nasilja

Dvoje od deset ljudi je bilo seksualno zlostavljano. Troje od deset osoba je preživjelo fizičko nasilje. I tu se pojavilo nešto što je svima njima bilo zajedničko – bilo je dramatično više svakog velikog zdravstvenog problema o kojem se govorilo u istaživanju.

Rak, ovisnost, dijabetes i moždani udar su samo neke bolesti koje su se pojavljivale kod ljudi koji su u djetinjstvu bili često zlostavljani ili su izgubili roditelja. Naravno, nisu oboljeli svi oni koji su doživjeli traumu u djetinjstvu. No, studija je pokazala da su osobe koje su odgovorile sa DA na četiri i više pitanja duplo više izložene riziku od srčanih oboljenja. Žene koje su potvrdno odgovorile na pet i više pitanja su češće padale u depresiju.

 “Mislio sam da će ljudi pratiti ove informacije i tražiti od nas da im kažemo više i da ih žele koristiti. No, početna reakcija je ustvari bila tišina”, priča doktor Anda i dodaje da su se dugo borili i za to da istraživanje bude objavljeno.

Danas, 15 godina nakon objavljivanja ova istraživanja neki znanstvenici pokušavaju da povežu i dobiju jasniju sliku o tome šta neželjena iskustva iz djetinjstva mogu da naprave tijelu i zašto su rezultati istraživanja bili takvi kakvi jesu.

“Preoblikovali ste biologiju djeteta. Priroda nas na ovaj način štiti. Svi smo se prilagodili životu u okruženju u kakvom smo rođeni”, izjavila je doktorica Megan Gunnar, razvojna psihologinja na Univerzitetu Minnesota, koja već više od 30 godina proučava kako djeca reaguju na stresna iskustva.

Doktorica Gunnar ističe da, ukoliko ste kao dijete doživjeli traumatično iskustvo, vaš sistem za reagovanje na stres će u nekim slučajevima biti programiran da pretjeruje što će uticati na način na koji vaš um i tijelo sarađuju. Istraživanja pokazuju da sve to najvjerovatnije ima najveći uticaj na dio mozga koji je zadužen za razmišljanje, prosuđivanje i samokontrolu.

“Vremenom, osobito kad ste mladi, zanemarivanje, zlostavljanje i stres pogađaju taj kružni tok. Manje ste sposobni za to da sami sebi kažete da ne jedete sladoled, da ne zapalite cigaretu ili da ne popijete još jedno piće. Manje ste sposobni da kontrolirate svoje ponašanje. To je veoma važno za povezivanje ranijih iskustava sa kasnijim zdravstvenim stanjem”, objašnjava doktorica Gunnar.

Sve ovo pokazuje da zlostavljanje i zanemarivanje utiču na zdravlje miliona djece. Dok rastu, veoma je vjerovatno da će ona biti drugačija od drugih i da će se protiv stresa boriti tako što će piti alkohol, pušiti cigarete i previše jesti.

Doktori Felitti i Anda naglašavaju

da je najbolje rješenje to da se spriječi da dijete ne doživi traumu.

*izvor

https://www.facebook.com/edukacija.roditelja.hr/