Poučavanje djece kako da se zaštite od seksualnog zlostavljanja

Poučavanje djece kako da se zaštite od seksualnog zlostavljanja

Nerealne su želje da možemo zaštititi svoju djecu od životnih teškoća i okrutnosti,  umjesto njih valja se usredotočiti na jačanje njihove otpornosti. Djeca razvijaju otpornost ako ih potičemo da prepoznaju svoje sposobnosti i unutarnje resurse, ako im pomažemo da steknu vještine za suočavanje i oporavak od teškoća i pripremamo za buduće izazove.

Zašto poučavati djecu o prevenciji seksualnog zlostavljanja?

Učenje o prevenciji seksualnog zlostavljanja je potrebno, ali to nije dovoljno kako bi se osigurala sigurnost djece. Prevencija ove vrste zlostavljanja i poučavanje o njoj su odgovornost odraslih.

Specifična priroda djece čini ih osobito ranjivima na sve vrste zlostavljanja zbog njihove privremene bespomoćnosti i ovisnosti o odraslima, nedostatka znanja o mogućim opasnostima i samozaštiti te izoliranosti od izvora pomoći.

Istraživači ističu da statistika o seksualnom zlostavljanju otkrivaju samo vrh ledenog brijega. Osjećaji krivnje, bespomoćnosti i srama, u kombinaciji sa strahom od reakcija  najbližih i prijetnji počinitelja, najčešći su razlozi zašto djeca, a nerijetko i odrasli koji su im važni a koji su svjesni zlostavljanja, ne prijavljuju zlostavljanje i ne traže pomoć. Ako se zlostavljanje prijavljuje, to je često mjesecima ili godinama kasnije, pogotovo ako je zlostavljač osoba bliska djetetu.

U najmanje 80% slučajeva seksualni počinitelji su djeci poznate osobe. To mogu biti roditelji ili njihove zamjene, rođaci, obiteljski prijatelji ili osobe koje na bilo koji način brinu o djeci. Počinitelji ulažu izniman trud i vrijeme kako bi im se približili, često birajući poslove koji im pružaju zakonit, neograničen i nenadziran pristup. Pažljivo biraju djecu koja se čine poslušna, povodljiva, emocionalno prikraćena, slabijeg samopouzdanja, bojažljiva, naivna u pogledu seksualnosti o kojoj imaju malo ili nimalo informacija, jer je manja vjerojatnost da će se usprotiviti ili oduprijeti viktimizaciji. Suprotno općoj zabludi, počinitelji ne izgledaju kao čudovišta: oni su naizgled normalni, ugodni i pristojni ljudi. Koriste taktiku obrađivanja ne samo djeteta, već često i njegovih roditelja, kako bi zadobili njihovo povjerenje, svidjeli se i bili prihvaćeni.

 
Dječju šutnju osiguravaju na različite načine: od podmićivanja, prijetnji, emocionalnih ucjena do fizičkog zlostavljanja. Većina počinitelja su heteroseksualni muškaraci. Neki imaju kriminalnu prošlost (oko 5%). Ljudi koji zlostavljaju djecu izvan vlastite obitelji najčešće zlostavljaju i djecu unutar obitelji. Istraživanja pokazuju da su žene počinitelji u 20% slučajeva seksualnog zlostavljanja dječaka i u 5% slučajeva zlostavljanja djevojčica. U oko 30% slučajeva seksualnog zlostavljanja, počinitelji su adolescenti do 17 godina starosti. Mnogi od njih su i sami žrtve seksualnog zlostavljanja (Sanderson, 2004.).
Kako bi poučavanje djece bilo efikasno, roditelji i učitelji trebali bi biti dobro informirani o kompleksnom utjecaju seksualnog zlostavljanja na djecu kao i o drugim važnim činjenicama. Za svaki savjet ili uputu djeca trebaju poštena objašnjenja, a njih nema bez poznavanja činjenica. Stoga je izuzetno važno da roditelji i učitelji razlikuju činjenice od zabluda. Seksualni zlostavljači računaju na zablude pretvarajući ih u prednost koja im olakšava posao. Roditelji i učitelji također bi trebali znati da neke od naših čestih poruka djeci mogu zapravo doprinijeti njihovoj viktimizaciji (Moraš slušati odrasle! Ako ne budeš dobar, odvest će te policajac! Daj poljubac stričeku, nemoj biti nepristojna!) Policajac će vas odvesti daleko, ako vam se ne ponašaju! Dajte vaš ujak poljubac!). Finkelhor (2007: 643) piše: "Postoji široka suglasnost oko toga da teret sprječavanja viktimizacije ne smije ležati isključivo na djeci. Međutim, ako postoji išta potencijalno učinkovito što djeca mogu učiniti, bilo bi za moralnu osudu ne dati im vještine za to."

Razvijanje podržavajućeg okruženja koje povećava dječju sigurnost

Živimo u klimi rastućeg nepovjerenja i nesigurnosti. Na srdačnost  i dobronamjernost u međuljudskim odnosima, osobito u odnosima dijete-odrasli, počelo se gledati s podozrenjem i sumnjičavošću, pa je stvaranje okruženja koje povećava dječju sigurnost doista pravi izazov.

 Ključna je kvalitetna komunikacija s djecom koja je otvoren, odlučna, bez uvijanja i zastrašivanja i koja im pruža jasne smjernice o tome kako zadržati svoju sigurnost i prepoznati potencijalne opasnosti. To je jedini način za odrasle utiranja puta djeci da otvoreno govore o zabrinutosti i sumnjama, ili otkriju seksualno zlostavljanje.

 Razgovori s djecom o prevenciji seksualnog zlostavljanja trebaju slijediti istu logiku kao i druge poruke o sigurnosti – biti usmjereni na sigurno ponašanje i vještine koje trebaju usvojiti a ne na same opasnosti. Još uvijek je u nekim društvima prisutan otpor takvoj edukaciji, čime su osobito prikraćena djeca koja su u svojim obiteljima izložena šutnji ili negativnom diskursu o ljudskoj seksualnosti. Djeca bez informacija o seksualnosti sklonija su viktimizaciji i zlostavljači ih lakše namame u klopku tajnovitosti.

Kada se seksualno zlostavljanje otkrije, ponovna izgradnja sigurnog okruženja za dijete postaje ključ njegovog oporavka. Prečesto se djetetu ne vjeruje, osobito ako je zlostavljač iz obiteljskog kruga. Neprimjerene reakcije odraslih kojima se povjerava, mogu psihološki više povrijediti dijete nego čak i samo zlostavljanje. Stoga je od presudne važnosti pažljivo slušati dijete, obazrivo postavljati pitanja za dobivanje više informacija i poduzeti korake da se dijete žrtva zaštiti a nedjelo prijavi policiji i socijalnoj službi. Djeca moraju čuti i shvatiti da ona nisu kriva  za zlostavljanje i da čine pravu stvar progovarajući o tome. To je nužno jer zlostavljači često odgovornost za zlostavljanje prebacuju na žrtvu.

Sigurnijem okruženju za djecu pridonosi i spremnost odraslih u zajednici da, otkrije li se ili posumnja u zlostavljanje, učine sve da se ono zaustavi i žrtvi pruži podrška. Odrasli moraju biti svjesni svoje odgovornosti oko zaštite djece i prijavljivanja zlostavljanja, jer sudski progon i kažnjavanje zlostavljača također pridonose većoj sigurnosti djece i zajednice.

Poučavanje djecu da se zaštite i otkriju zlostavljanje - ključni pojmovi

Danas postoji brojna literatura i internetske stranice o tome kako poučavati djecu da se zaštite od seksualnog zlostavljanja. Tijekom protekla tri desetljeća razvijeni su brojni programi edukacije o prevenciji koji se provode u vrtićima i školama. Većina programa također uključuju informacije za roditelje i školsko osoblje. Bez obzira na brojna metodološka ograničenja u procjeni djelotvornosti tih programa, postoji dovoljno dokaza da su pridonijeli povećanju dječje svijesti o seksualnom zlostavljanju i poučili ih vještinama pomoću kojih se mogu zaštiti. (Finkelhor, 2007; Barron i Topping, 2009).

Napori usmjereni na osnaživanje djece kako bi se spriječilo seksualno zlostavljanje mogu se usmjeriti na sljedeća pitanja:
• pripremanje za svakodnevni život;
• identificiranje i reagiranje na potencijalno opasne situacije;
• identificiranje, sprječavanje i zaustavljanje seksualnog zlostavljanja;
• traženje pomoći.

Priprema djece za svakodnevni život

Promicanje dječjeg fizičkog, socijalnog i emocionalnog zdravlja jačanjem njihovih snaga ključno je u njihovoj pripremi za svakodnevni život, uključivo i otklanjanje seksualnog zlostavljanja. Izgradnja zdravog samopouzdanja i poticanje poštovanja i empatije za druge čine bit te pripreme, pri čemu su roditelji važan uzor.

Zdravo samopouzdanje razvija se na mnogo načina, a osobito kroz:

•  Uvažavanje dječje individualnosti: poticati ponos djece na sve ono što ih čini posebnima ali i ukazivati na važnost uvažavanja individualnosti drugih i prihvaćanje različitost kao nešto što nas čini posebnima.
• Poticanje asertivnog načina iskazivanja osjećaja i potreba: pomoći djeci da nauče prihvatiti svoje osjećaje, zalagati se za svoje potrebe i odbijati neopravdane i neumjesne zahtjeve
• Poticanje na rješavanje problema i razmišljanje o opcijama u brojnim životnim situacijama koje predstavljaju dragocjene momente za učenje, umjesto da činimo stvari umjesto njih ili im govorimo što moraju učiniti.
• Ohrabrivanje djece da cijene sebe i očekuju to i od drugih. Pomoći da postave granice za neprihvatljivo ponašanje drugih prema sebi.  Njihovu spremnost na reagiranje u različitim situacijama dodatno osnaživati raspravljanjem koraka koje bi mogli poduzeti ako netko prijeđe granicu prihvatljivog  ponašanja.
• Poučavanje djece o važnosti poštovanja i empatije prema drugima važni su za razvoj odgovornog ponašanja. Pomaže postavljanje pravila prihvatljivog ponašanja u kući i školi, utvrđivanje jasnih granica i dosljedna primjena dogovorenih posljedica ako je pravilo prekršeno, uključivanje u postavljanje pravila i određivanje posljedica.
• Pozitivna komunikacija o seksualnim pitanjima u kojoj se neće davati negativne konotacije seksualnosti, genitalijama, dječjem interesu za vlastito tijelo olakšat će i razgovor o seksualnom zlostavljanju..

Seksualni zlostavljači rijetko biraju za svoje žrtve samopouzdanu djecu jer znaju da su manje podložna viktimizaciji i da će spremnije zaustaviti i otkriti zlostavljanje.

 

Identificiranje i uspješno odgovaranje na potencijalno opasne situacije
Posljednja stvar koju djeca trebaju jest nametanje nepotrebnih ograničenja ili stvaranja atmosfere koja umanjuje njihov veseli i pustolovni duh. Zastrašivanje izaziva strah i osamljivanje, čime se samo povećava vjerojatnost viktimizacije.

 U osnaživanju djece da prepoznaju i uspješno odgovore na potencijalno opasne situacije ključan je koncept da svi ljudi imaju pravo na sigurnost. Kada postanu svjesna ovog prava, spremnija su shvatiti potrebu da nešto poduzmu ako se ne osjećaju sigurno. Imati pravo biti siguran sa drugim ljudima, podrazumijeva odgovornost brinuti se za sebe kako bi sačuvali svoju sigurnost i nešto poduzeli ako je ona ugrožena. Pravo na sigurnost obuhvaća i poštivanje tuđih prava na sigurnost i poticanje djece da i sami pruže pomoć drugima.

Djeci treba jednostavno i bez uvijanja objasniti situacije kada im to pravo može biti ugroženo. Posebno je važno dati im primjere neumjesnog ponašanja odraslih i naučiti ih kako da odgovore kada se osjećaju ugroženo ili neugodno. Djecu također treba poučiti da obratite pozornost na rane znakove ugroženosti koje im šalje tijelo („leptirići“ u trbuhu, lupanje srca, klecava koljena itd.) Ključna reakcija na potencijalnu opasnost treba biti traženje pomoći od pouzdanih odraslih. Djeca moraju shvatiti da nisu "tužibabe" i da je traženje pomoći njihovo pravo.

Roditelji i učitelji mogu značajno pridonijeti uspješnom odgovoru djece ako raspravljaju s njima o tome što bi sve mogli poduzeti u različitim opasnim situacijama.

Prepoznavanje, sprječavanje i zaustavljanje seksualnog zlostavljanja

Postoje mnoge poruke o sigurnosti koje mogu pomoći djeci da lakše prepoznaju, spriječe i zaustave zlostavljanje. Roditelji i učitelji trebaju ih prenijeti primjereno dječjim kognitivnim sposobnostima. Tako prenesene, neće preplašiti djecu već će  povećati njihovu sposobnost identificiranja rizika, pomoći da steknu odgovarajuće strategije i  potaći da nešto poduzmu.

 
• „Tvoje tijelo pripada tebi“.  Poučiti djecu da njihovo tijelo pripada samo njima i da ga nitko nema pravo dirati bez dopuštenja. Otvorena, izravna i iskrena komunikaciju od najranije dobi o pitanjima seksualnosti, razgovor o „privatnim dijelovima tijela“ uz korištenje korektnih naziva za genitalije kao i za druge dijelove tijela, pomoći će djeci lakše razumijeti što je odraslima u kontaktu s njima dozvoljeno a što ne. To će im također olakšati prepoznavanje neugodnih ili zlostavljajućih situacija.

 

• Siguran i nesiguran dodir. Poučiti djecu razliku između sigurnog/ primjerenog i nesigurnog/ neprimjerenog dodirivanje. Reći djeci da nije u redu ako netko gleda ili dodiruje njihove privatne dijelove ili ih traži da gledaju ili dodiruju nečije privatne dijelove, te da su neprimjereni dodiri loši i protuzakoniti. Ako nisu sigurni je li nečije ponašanje prema njima prihvatljivo, neka pitaju za pomoć odraslu osobu od povjerenja.

• Ne! Otiđi! Reci! Djecu treba poučiti i uvježbavati da na neprimjerene dodire odmah odlučno kažu „NE!“, odu iz opasne situacije i kažu odrasloj osobi kojoj vjeruju. Osobito je važno naglasiti da govore o tome sve dok ih neka odrasla osoba stvarno ne čuje, povjeruje im i poduzme nešto kako bi povratili svoju sigurnost.

• Dobra i loša tajna. Poučiti djecu razlici između loše i dobre tajne (iznenađenja). Tajnovitost je glavna taktika seksualnih zlostavljača. Postižu je na različite načine, od potkupljivanja do opakih prijetnji. Budući da djecu učimo kako ukazano povjerenje treba čuvati, da ne smiju tužakati niti iznositi „prljavo rublje“ pred drugima, često su zbunjena. Stoga ih treba naučiti razlikovati loše i dobre tajne (iznenađenja). Svaka tajna zbog koje se osjećaju tjeskobno, nelagodno, uplašeno ili tužno, loša je i ne smije se čuvati već je treba reći odrasloj osobi od povjerenja.

• Počinitelj je poznata osoba. Djeci, osobito mlađoj, teško je razumjeti da netko koga poznaju može zlostavljati. Roditelji moraju imati na umu proces obrađivanja koji zlostavljači obično koriste kako bi pridobili povjerenje djece ali i njih. Stoga trebaju uspostaviti pravilo u kući da djeca uvijek kažu ako im netko daje poklone, traži čuvanje tajne i želi nasamo s njima provoditi vrijeme.

• Počinitelj je nepoznata osoba. Premda je ovo mnogo rjeđa situacija, djecu treba upozoriti i na mogućnost napada i pokušaja otmice od strane nepoznate osobe. Moraju znati da takve osobe izgledaju i ponašaju se normalno, čak vrlo prijateljski i brižno, te da mogu biti i žene. Djecu treba poučiti sigurnosnim pravilima: nikad ne ulaziti u auto nekoga koga ne poznaju, ne prihvaćati darove ili pozive za ulazak u nečiju kuću bez roditeljskog dopuštenja. Ako im netko daje takve ponude trebaju se što prije udaljiti i reći roditelju ili nekome odraslom od povjerenja. Poznavanje vještina samoobrane i vrištanje, dokazana su i korisna sredstva koja mogu obeshrabriti mnoge ambivalentne napadače kao i one koji se boje da će biti uhvaćeni (Finkelhor, 2007). Djeci treba naglasiti da nisu svi neznanci, čak niti većina, opasne osobe. Moraju znati da im u slučaju opasnosti mogu pomoći i nepoznate osobe (policajac, prodavač u dućanu ili bilo koji roditelj s djecom). Dobro je uspostaviti obiteljski plan za slučaj da se dijete izgubi na javnom mjestu – odrediti mjesto gdje će se sastati i osobe koje mogu zamoliti za pomoć. Djeci osobito treba objasniti trikove koje otmičari često koriste, kao na primjer da kažu djetetu kako su mu roditelji imali saobraćajnu nesreću i da će ih on odvesti u bolnicu. Djeca bi trebala znati da najprije moraju provjeriti tu informaciju na sigurnom mjestu i kod osobe od povjerenja.
Traženje pomoći

Djecu treba poučiti kako tražiti pomoć od osoba kojima vjeruju i drugih izvora u lokalnoj zajednici. To će potaknuti razotkrivanje seksualnog zlostavljanja. Jedino razotkrivanje može poboljšati situaciju djeteta, jer će prekinuti ili skratiti trajanje zlostavljanja, mobilizirati pomoći i smanjiti izoliranost (Finkelhor, 2007: 643). Otvorena komunikacija s djecom gradi odnose koji se temelje na međusobnom povjerenju i povećavaju vjerojatnost razotkrivanja.

Rječnik - PrikaOdrasle osobe od povjerenja, a to može biti član obitelji, učitelj ili druga osoba, mogu se pobrinuti za pomoć, dati savjet i podršku u rješavanju problema i nalaženju olakšanja. Takve osobe jačaju povjerenje djece da se njihovi problemi mogu riješiti.

Sigurnosna mreža. Djecu treba uputiti koji su to odrasli koji mogu biti dio njihove sigurnosne mreže i ohrabriti da izaberu odrasle kojima vjeruju, koji su dostupni i spremni slušati i pomoći kad treba. Samo jedan član sigurnosne mreže trebao bi živjeti s djetetom, drugi bi trebali biti izvan kruga najuže obitelji za slučaj da je problem unutar obitelji. Djeca bi trebala znati kako tražiti pomoć od člana mreže. Ako im je jasno kako, vjerojatnije je da će to i učiniti ako je potrebno. Također bi trebalo postaviti pravilo da traže pomoć sve dok problem nije riješen i djetetova sigurnost ponovno uspostavljena.

Pomaganje drugima. Poticanje empatije, prijateljstva i brižnih odnosa među djecom olakšava njihovo prosocijalno ponašanje i lakše uviđaju da i njihovi vršnjaci također mogu biti izvor pomoći.

 
Zaključak

Osnaživanje djece kako da se zaštite i razotkriju zlostavljanje  prioritetni su zadatci odgovornih odraslih, a ne postoje alternative za njih. Razumijevanje rizika s kojima se djeca suočavaju, osnaživanje roditelja i učitelja da ih prepoznaju, znanje o tome kako odgovoriti na njih, poboljšanje usluga u društvu i  zajednici koje se mogu mobilizirati za pružanje specijalističke podrške i osiguranje kontinuiranog praćenja i budnosti bitni su svi za zaštitu djece od seksualnog zlostavljanja (Daphne Booklets, 2007).

LiteraturaBarron, I. G. and Keith J. Topping, K. J. (2009). "School-based child sexual abuse prevention programs: A review of effectiveness". Review of Educational Research, vol. 79, No. 1, 431-63.Daphne Booklets (2007). Issues and experiences in combating violence against children, young people and women – Preventing sexual abuse and exploitation of children. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities.Finkelhor, D. (2007). "Prevention of sexual abuse through educational programs directed toward children". Paediatrics, vol. 120 No. 3, 640-45.Sanderson, C. (2004). The seduction of children. London and New York: Jessica Kingsly Publishers
*izvor
Preuzeto: Gorana Hitrec, Udruga roditelja Korak po korak  

https://www.facebook.com/edukacija.roditelja.hr/