Tomislav Ivančić: Djeca su upitnik koje je Bog poslao ljudima da vidi kakvi smo

Djeca su nam predana na milost i nemilost. O nama ovisi što će od njih biti. Ona su nemoćna da se hrane, da se odijevaju, da se oslobode bolesti, da prežive. Ona ne mogu odoljeti zloći, bez nas ona umiru. Djeca nas trebaju i ona se nadaju da ćemo im biti dobri i da ćemo ih zavoljeti. Ništa nije tragičnije nego razočarati dječje srce.

Djeca su Božji upitnik poslan ljudima da Bog vidi kakvi smo. Na djeci se vidi jesmo li dobri i jesmo li dostojni biti ljudi. Djeca su vapaj da se spustimo u srce i da im dadnemo život. Djeca su krik za slobodom, mirom i zaštićenošću. Djeca su nenaoružana, ona se ne znaju boriti, djeca nikome ne čine zlo, ona samo čeznu da ih se voli. Djeca mole za komadić života, za jedan poljubac, topli pogled i riječ utjehe i hrabrosti. Djeca traže od nas mali zalogaj kruha, topla prsa majke, krevetić, lijepu riječ i priču. Djeca nas trebaju. Kako odgovaramo djeci, takvi smo. Kako volimo djecu, takvi smo. Kako se divimo djeci, takvi smo.

Kad smo prestali voljeti i željeti djecu, kad nam nije bilo drago da se ona rađaju, kad nismo imali vremena za djecu i kad su nam stvari postale važnije, tad je sam Bog postao čovjekom i javlja se kao dijete među nama. Ne znaš u kojem djetetu ćeš ga prepoznati, i u kojem će te djetetu on spasiti. Tko voli djecu, taj ima nepokvareno srce. Djeca su među nama da bi nas odvela u nebo. Sveti Pavao je rekao da će se žena spasiti rađajući djecu. 

Tko može djetetu pokloniti dom, srce i ljubav, taj ne može promašiti nebo. Srce majke je komadić neba na zemlji. 

Najtragičnije žrtve našeg hrvatskog rata su djeca. O njima se najviše brinemo, najviše tugujemo zbog njihove patnje, najviše nas ogorčuje ranjenost djece. Možemo razumjeti da se netko osvećuje odraslim i moćnim ljudima, možemo razumjeti da čovjek vodi rat protiv čovjeka, ali nikada da može raniti, ubiti ili ogorčiti i onesposobiti dijete.

Čini nam se da je to onda kraj svijeta, da je čovjek potrošio i zadnji ostatak humanosti. Evanđelje je zabilježilo upravo jedan takav tragičan događaj, ubijanje betlehemske djece. Nečuveno da jedan kralj poslan štititi ljude, a pogotovo djecu, daje ubijati djecu. Vlast je postala važnija od čovjeka i života, kraljevsko dostojanstvo koje bi trebalo ljudima služiti, pretvorilo se u okrutnost i ubijanje. Čovjek je sposoban za najhumanija djela, ali i za najodvratnija i najomraženija. Ovisi kamo pođe u svome životu, komu se okrene i što počne živjeti.

Dijete treba čovjekovu pomoć. Dijete čovjeku vjeruje. Ono nema drugog načina da preživi nego da vjeruje ljudima da će ga čuvati i da će mu zaštititi život. Razočarati dijete, učiniti suprotno od onoga što dijete očekuje, doista je najodvratniji čin čovjeka. Dijete nema drugog izbora. Ono se nema na koga drugog osloniti, nego samo na čovjeka, kako bi sačuvalo život.

Svi smo mi djeca. Svaki dan se negdje nađe pokoji "Herod" koji te rani, ogovara, kleveće, grubo kritizira i ubija. Daleko je lakše ubiti dušu, negoli ubiti tijelo. A za to smo svi sposobni. Pa ipak, postoji jedno mjesto u koje možemo stati, postoji jedno rame na koje se možemo osloniti, postoji jedna sigurnost, ljubav koja nas neće iznevjeriti i kojoj se možemo sigurno uteći. Vikneš li danas Bogu, on će ti odvratiti: "Evo me." Zatražiš li ga za pomoć, sačuvat ćeš život. Predaš li mu u ruke svoje krivice i grijehe, rekneš li da ti je žao što si bio nehuman, oslobodit će te od krivice, zaštititi od osude drugih i ti ćeš živjeti s njime zauvijek. 

Svi smo mi djeca i nemamo drugog izbora nego se osloniti na Boga. Nema nigdje mjesto, nema ni jedno ljudsko ni ikakvo stvoreno biće, na koje bismo se mogli osloniti i biti sigurni da nećemo propasti. Ali istovremeno, nemamo nikakve ljudske sigurnosti da je Božja ruka sigurna, spasonosna. Postoji samo naša gola vjera, naše povjerenje i naša nada. Pa ipak, malo dijete rođeno u Betlehemu dokaz je da sigurno Božja ruka neće nikada izmaknuti svoj dlan, da Božje srce vječito za nas kuca, da se Bog opredijelio totalno za čovjeka. 

Možemo se, dakle, s mirom osloniti. Nećemo propasti, nego živjeti, jer je Bog za nas. Kao što se možemo cjelovito osloniti na Boga, dopustimo da se i drugi mogu osloniti na nas. Dopustimo djeci neka žive. Obradujmo danas neko dijete, pomilujmo ga, dajmo mu nade, recimo mu da želimo biti dobri, i da želimo i da ono, kad odraste, postane oslonac mnogoj djeci i mnogom čovjeku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića "Oaze života". Dopuštenje izdavaća za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

*Izvor: 

https://www.bitno.net/obitelj/roditeljstvo/tomislav-ivancic-djeca-upitnik-koje-bog-poslao-ljudima-da-vidi-kakvi-smo/

Problem seksualnog zlostavljanja djece

Svako nasilje i zlostavljanje izaziva zgražanje, užas i osudu zlostavljača i nasilnika, a sućut prema zlostavljanima, poglavito kad su žrtve djeca. Zlostavljanja, nasilja i grubog zanemarivanja djece bilo je i prije, ali se o njima manje raspravljalo i govorilo. Problem tjelesnog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja djece prisutan je manje-više u svim sredinama, ali se skriva i drži obiteljskom tajnom. A zašto to tajiti i skrivati? Zataškavanjem ga nikad nećemo riješiti niti otkloniti. Naprotiv, treba ga javno iznijeti, priznati njegovo postojanje i otvoreno progovoriti o pojavama svih oblika zlostavljanja nemoćne i nedužne djece. Priznanje je jedan od prvih i najvažnijih koraka u njegovu rješavanju. "Nemojte se toga plašiti, napravite čitavu buku oko problema zlostavljanja djece jer djeca sama to ne mogu učiniti" - poručila je javnosti gospođa Lynne Montgomery s jednog skupa i rasprave o problemu zlostavljanja, održanog na Pravnom fakultetu u Rijeci početkom 2000. godine.

Seksualno zlostavljanje

Istraživanja pokazuju da seksualno zlostavljanje najčešće počinje u dobi između četiri i osam godina te da svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak do svojeg punoljetstva dožive neki oblik tog zlostavljanja u kojemu ih odrasla osoba prisiljava na sudjelovanje u nekoj seksualnoj aktivnosti koja, osim spolnog, uključuje oralni i/ili analni odnos, masturbaciju, milovanje spolnih organa ili izlaganje pornografskim videosnimkama, knjigama, časopisima i drugim sličnim erotskim i porno materijalima. Ono je rezultat nečovječnog i bezobzirnog ponašanja pojedinaca. Nažalost, samo dio tih gnusnih patoloških počinitelja biva otkriven.

Kad je riječ o seksualnom zlostavljanju, najčešći počinitelji (čak oko 80%) su djeci poznate, bliske i drage osobe, rođaci, roditelji, skrbnici, odgojitelji ili profesori, koji svoje gnusne, bezobzirne i patološke ciljeve obično ne ostvaruju silom i izravnim fizičkim nasiljem, nego nagovaranjem, potkupljivanjem, pritiscima, prinudom i drugim metodama prisiljavaju maloljetne osobe na spolni odnos. Pritom ih prijetnjom, zastrašivanjem i ucjenama obvezuju na šutnju i čuvanje tajne. Usto, zlostavljano dijete nikome ne povejarava svoju patnju i nesreću jer se plaši da mu nitko neće vjerovati niti ga zaštititi. No, i bez toga, to je u društvu "tabu tema" o kojoj se inače malo priča pa počinitelji najčešće ostaju neotkriveni i nekažnjeni. Praćenja pokazuju da su zlostavljači, bilo koje vrste, i sami u djetinjstvu bili zlostavljani. To ukazuje na zloćudan "začarani krug" koji se širi i koji treba prekinuti kako bi se jedanput stalo na kraj tom velikom individualnom, obiteljskom i društvenom zlu.

Žrtve roditeljskog nasilja

Žrtve roditeljskog zanemarivanja, nasilja i zlostavljanja najčešće su djeca rođena izvan braka, nevoljena i neželjena djeca. Zlostavljaju ih roditelji koji su razočarani i nezadovoljni bračnim partnerom, koji su zbog neželjene trudnoće bili primorani na sklapanje braka, očevi koji sumnjaju da sin ili kći nisu njegovi, roditelji koji su se razočarali jer dijete nije ispunilo njihove previsoke zahtjeve, očekivanja i ambicije. Počinitelji zlostavljane djece najčešće roditelji koji su se odali alkoholu, drogama, kriminalu, zatim neurotičari, psihopati, patološke osobe i psihički bolesnici. Neki roditelji ne razlikuju korektivne i disciplinske mjere od zlostavljanja pa često provode verbalni teror : ćuškama, šibom, remenom i drugim predmetima nanoseći djetetu teške tjelesne ozljede, psihičke i fizičke traume.

Prema statistikama MUP-a, u Hrvatskoj je u razdoblju od 1991. do 1995. evidentirano 13.698 slučajeva zlostavljane djece. Mnogo više ih je ostalo neotkriveno. Naime, dobri poznavatelji te problematike procjenjuju da je broj registrirane i pregledane djece u javnim zdravstvenim ustanovama zbog posljedica bezobzirnog nasilja samo 10% od ukupnog broja zlostavljane djece. U SAD-u je godišnje zlostavljanju izloženo preko milijun djece, što je oko 1% sve djece, a od zadobivenih posljedica umire ih približno 5.000.

Konvencija UN-a o pravima djeteta predviđa nužnost intervencije u slučajevima ne samo izravnog tjelesnog zlostavljanja, već i neizravnog, tzv. "pasivnog" nasilja nad djecom, uskraćivanja ljubavi, skrbi, zanemarivanja njihova odgoja i svakog drugog zapuštanja.

Roditelji koji ignoriraju razlike među djecom, njihove mogućnosti, intelektualne, psihičke i fizičke sposobnosti, njihove razvojne potrebe, želje i afinitete, koji im ne omogućuju da se potvrde, dokažu i ostvare kao osobe, da se osjete korisnim slobodnim, punovrijednim, ravnopravnim i priznatim članovima obitelji, da vole i da budu voljena, da dožive priznanja za uložen napor, ostvarene rezultate u uspjehe, da uživaju u ljepoti rada i svojim postignućima, koji ih obespravljuju i prisiljavaju na bespogovornu poslušnost - doista čine teško nasilje nad vlastitom djecom. Odgojno zapuštanje, zanemarivanje, zastrašivanje, psihičko maltretiranje, prijetnja i ucjena predstavljaju okrutan oblik verbalnog nasilja.

Kako prepoznati i otkriti zlostavljano dijete?

Znakovi izravnog zlostavljanja djece često su dramatični: modrice, ozljede, rane, opekline od ugašene cigarete, izbijeni zubi, višestruki koštani prijelomi, unutarnja krvarenja, usporen tjelesni i psihički razvitak, zakazivanje u školskom učenju, bijeg od kuće, skitnja, alkoholizam, narkomanija, ponekad pokušaj pa i počinjeno samoubojstvo. Kasnije su trajne posljedice kod nesretnog djeteta: strah, nepovjerenje u ljude, hiperaktivnost, frustriranost, prostitucija, agresija, razbojstvo, asocijalno, antisocijalno, delinkventno i kriminalno ponašanje. Kad porastu, postaju grubi roditelji i obično zlostavljaju vlastite sinove i kćeri. Istraživanja pokazuju da se zlostavljana djeca mnogo češće od drugih pojavljuju kao budući potencijalni počinitelji silovanja, razbojstava, kaznenih i prekršajnih djela.

Odrasli obično prepoznaju znakove i simptome zlostavljanog djeteta i diskretno ga pitaju što se to s njime događa. No, do željenih informacija nije tako lako i jednostavno doći.

Mlada se osoba nalazi u procjepu između straha (ili želje da zaštiti zlostavljača-roditelja) , i potrebe za očuvanjem ugleda, zaštitom od daljeg ponižavanja i zlostavljanja.

Zlostavljano dijete nije spremno govoriti o tome što mu se dogodilo, zato odrasli moraju biti obzirni, dobronamjerni, diskretni i povjerljivi jer je ono vrlo osjetljivo, ranjivo i preplašeno. Svoje ispaćeno srce i dušu otvorit će samo bliskoj i dragoj osobi, kojoj vjeruje i od koje očekuje punu diskreciju i zaštitu. Treba mu ponuditi zaštitu, ali mu ne davati lažno obećanje da će to ostati tajnom za koju, osim vas, nitko više neće znati, ili da zlostavljač neće biti prijavljen policiji i kažnjen, jer bez toga nema zaštite niti sprečavanja zlostavljanja. Nikad se ne smije iznevjeriti dječje povjerenje. Mora mu se vjerovati, mirno ga, s puno razumijevanja i suosjećanja saslušati. Iskažite svoju radost što vam se povjerilo. Ne smijete inzistirati da vam kaže više od onoga što samo želi reći ili ga okrivljavati za to što mu se desilo. Od toga ovisi što će vam povjeriti i kako će se osjećati poslije toga. Treba imati na umu da su osjećanje povjerenja, sigurnosti i ljubavi roditelja osnovne pretpostavke dobrih odnosa, zdravog psihofizičkog razvitka djeteta, formiranje njegove ličnosti i ponašanja.

Što i kako činiti?

Kad se otkrije zlostavljano dijete, treba ga žurno izdvojiti iz obitelji, ako je u njoj zlostavljano, smjestiti u zdravstvenu ustanovu i uključiti multidisciplinaran rad: liječnika, socijalnog djelatnika, psihologa, pedagoga, defektologa, policije, odvjetništva i pravosudnih organa. Istovremeno valja poduzimati mjere liječenja, saniranja situacije u obitelji te obavljati savjetodavan i psihoterapeutski rad s roditeljima, kako bi oni korigirali svoje ponašanje i odnos glede djeteta. Prema statističkim pokazateljima, čak u 72% slučajeva zlostavljana djeca izdvajaju se iz obitelji i privremeno smještaju u odgojnu ustanovu ili drugu obitelj.

U Hrvatskoj su tijekom 1996. godine izrečena 2.134 upozorenja na nedostatke i propuste u odgoju, određeno je 936 stalnih nadzora nad izvršenjem roditeljskih prava, u 196 slučajeva oduzeto im je pravo na čuvanje i odgoj, a u 43 lišeni su svih roditeljskih prava.

Praćenja i statistike pokazuju da se kaznena prijava podnosi samo u 39% slučajeva zlostavljanja djece te da 19% počinitelja biva kažnjeno. Tako malen broj prijava, izrečenih mjera i kazni objašnjava se činjenicom da se još uvijek odnosi unutar obitelji drže uglavnom "privatnom sferom" u koju se drugi nerado upuštaju.

Nemoguće je vjerovati da susjedi nisu zapazili što se u njihovoj neposrednoj blizini događa s djetetom. Oni to drže obiteljskim problemom, idu linijom nezamjeranja, zažmire i prešute zlostavljanje, ne prijavljuju ih plašeći se da će i sami postati njihovom žrtvom. Usto, na sudu je vrlo teško dokazati zlostavljanje, poglavito emocionalno i seksualno, jer ona najčešće ne ostavljaju vidljive ozljede kao što je slučaj kod tjelesnog, a zlostavljano se dijete iz straha, srama, očuvanja vlastite i obiteljske časti, nerijetko stavlja na stranu roditelja-zlostavljača. Zbog te pravne procedure i učitelji i odgajatelji nerijetko "zatvraju oči" i olako prelaze preko problema i zlostavljanja koje trpi njihov učenik, odnosno odgajanik.

Da bi izbjegli osobno sučeljavanje i svjedočenje na sudu, ili ako sumnjaju, a nemaju dosta čvrstih dokaza, oni se ne moraju pojavljivati kao pojedinci. Dovoljno je porazgovarati s djetetom, prikupiti što je moguće više dokaza, predočiti ih ravnatelju, školskom psihologu, pedagogu ili defektologu koji će opservirati dijete i o svemu obavijestiti centar za socijalnu skrb ili policiju čiji će djelatnici provesti istragu i poduzeti potrebne mjere.

Zadaća je društva formiranje dobrotvornih i dobrovoljnih udruga, organizacija i ustanova za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja. Treba kontinuirano educirati pučanstvo da više razumijevanja, nježnosti i vremena poklanjaju djeci, da njeguje ljubav, izgrađuje povjerenje, humane i uljudbene odnose u obitelji. Odgovoran odnos, odgoj i prevencija najdjelotvorniji su čimbenici u sprečavanju zanemarivanja i zlostavljanja djece.

U većim mjestima uveden je telefon za zlostavljanu i zanemarenu djecu, na koji se mogu javiti, porazgovarati, zatražiti pomoć, savjet i naputak svi oni koji su se našli u nevolji ili oni koji žele pomoći žrtvi zlostavljanja a pritom, ako žele, mogu ostati anonimni. Uz telefone dežuraju iskusni i za taj posao stručno osposobljeni volonteri, koji svojim znanjem i iskustvom zasigurno mogu pomoći i uputiti što treba činiti i kome se za pomoć obratiti.

Prevencijom i edukacijom do uspjeha

Nakon što se prepozna, prizna i osvijesti problem, potrebna je adekvatna edukacija, organizirana, planska, sustavna i znalačka aktivnost te odlučna bitka na sprečavanju i suzbijanju tog brutalnog nasilja nad djecom i nadasve nehumanog i patološkog čina.

Najučinkovitija mjera u sprečavanju zlostavljanja djece jest prevencija. U preventivne aktivnosti valja uključiti školu, socijalnu i zdravstvenu službu, crkvu, razne udruge, humanitarne organizacije i druge progresivne društvene snage koje skrbe o djeci i mladima.

Javnost treba educirati i senzibilizirati za problem zlostavljanja djece, pokrenuti je na preventivne aktivnosti i zaštitu mladih koji su, nažalost, nerijetko izloženi bezobzirnom psihičkom i fizičkom nasilju, brutalnom premlaćivanju i zlostavljanju od vlastitih roditelja i članova obitelji.

Čak u 90% slučajeva djecu zlostavljaju roditelji i rodbina, kućne pomoćnice, dadilje, skrbnici, nekad to čine druge osobe, vršnjaci, rijetko odgajatelji i učitelji. Samo u proteklom je desetljeću broj zlostavljane djeve povećan za 74%, a seksualno zlostavljanje poraslo je čak više od tri puta.

Obitelj, škola i društvo odgovorni su za djecu. Oni moraju pravovremeno zapaziti i prepoznati simptome zlostavljanja, dužni su zaštititi djecu, pružiti im potporu, iskazati skrb i brigu. Obitelj mora smoći snage pa otvoreno, jasno i odlučno razgovarati s osobom koja na bilo koji način zlostavlja dijete. Ako ona ne prihvati dobronamjerna upozorenja i nastavi sa zlostavljanjem, za pomoć se treba obratiti socijalnoj i zdravstvenoj službi, savjetovalištu za djecu, mladež, obitelj i brak koji će poduzeti potrebne mjere zaštite, pomoći djetetu i roditeljima. Učitelji, odgajatelji, liječnici, socijalni djelatnici i drugi stručnjaci koji se profesionalno bave odgojem, zdravljem i zaštitom djece i mladeži, zakonski su i ljudski obvezni prijaviti čak i osnovanu sumnju da je njihovo dijete, odnosno učenik, postalo žrtvom zapuštanja i zlostavljanja. Neizvršavanje te obveze čini ih sudionicima u zlodjelu.

Zlostavljanje djece nije samo pedagoški, socijalni, medicinski i pravni, nego je mnogo širi i dublji društveni problem, koji prešućivanjem i ignoriranjem postaje još kompliciraniji, složeniji i veći, a njegove posljedice delikatnije, štetnije i teže. Zato mu treba pristupati savjesno, stručno, znalački, s punom odgovornošću i ozbiljnošću.

preuzeto - izvor

 

Kako pomagati djeci u učenju? Priručnik za roditelje i volontere

Priručnik „Kako pomagati djeci u učenju?“ napisan je za roditelje i druge odrasle osobe koje rade s djecom. Nudi niz korisnih savjeta čija primjena može omogućiti djetetu s kojim rade bolji uspjeh u školi. Osim korisnih savjeta, priručnik informira o djeci s teškoćama u razvoju i/ili djeci sa specifičnim poteškoćama u učenju jer je posebno važno razumjeti djetetove teškoće, međusobno surađivati i podržavati dijete kako bi postiglo bolje rezultate. Tiskan je u 100 kom za potrebe roditelja čija su djeca uključena u program „Subota za učenje“ kojeg provodi Savjetovalište „Luka Ritz“ te za potrebe volontera koji im pomažu u učenju. Tisak priručnika omogućila je Regionalna zaklada za lokalni razvoj ZAMAH i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Priručnik u pdf formatu možete preuzeti OVDJE

*Izvor: Savjetovalište Luka Ritz

Zašto djeca ne progovore? - INCEST

KONAČNA IZDAJA

Zašto djeca ne progovore?

Devedeset posto svih žrtava incesta nikada ne kaže nikome što se dogodilo

ili što im se događa. Ostaju tihi, ne samo što se boje da će povrijediti same

sebe, već u velikoj mjeri i zato što se boje da će razoriti obitelj, time što će

roditelja dovesti u nepriliku. Incest može biti zastrašujućim, ali misao da će

biti odgovorni za razaranje obitelji još je gora. Obiteljska je lojalnost

nevjerojatno moćna sila u većini dječjih života, bez obzira na to o koliko se

iskvarenoj obitelj radilo.

Incest je možda najokrutnija i najveća zagonetka ljudskih iskustava. To je

izdaja najosnovnijeg povjerenja između djeteta i roditelja. To je emocionalno

pustošenje. Mlade žrtve su u potpunosti ovisne o svojim agresorima, tako

da nemaju kamo pobjeći, i nikoga kome mogu pobjeći. Zaštitnici postaju

gonitelji i stvarnost postaje zatvor prljavih tajni. Incest izdaje samo srce

djetinjstva - njegovu nevinost.

Što je incest?

Incest je teško definirati jer su zakonska i psihološka definicija dva različita

pojma. Zakonska definicija je izrazito uska, obično definira incest kao spolni

odnos između krvnih srodnika. Kao rezultat toga, milijuni ljudi nisu shvatili

da su žrtve incesta jer se nije radilo o penetraciji. S psihološkog gledišta,

incest obuhvaća mnogo širi spektar ponašanja i odnosa. Uključuje i fizički

kontakt s djetetovim ustima, grudima, genitalijama, anusom ili bilo kojim

drugim dijelom tijela, koji se radi u cilju seksualnog uzbudivanja napadača.

Taj napadač ne mora biti krvni srodnik. To može biti bilo tko koga dijete

percipira kao člana obitelji, kao što je očuh, maćeha ili član šire obitelji.

Postoje i drugi, izrazito štetni oblici incestuoznog ponašanja, koji

ne moraju uključivati nikakav fizički kontakt s djetetovim tijelom. Na

primjer, ako se napadač skida pred djetetom, masturbira pred njim ili

nagovora dijete da pozira za erotske fotografije, on čini određeni oblik

incesta.

Ovoj definiciji incesta moramo dodati i to da takvo ponašanje mora

ostati tajno. Otac koji rado grli i ljubi svoje dijete ne čini ništa što bi trebalo

držati tajnim. Zapravo, takvo dodirivanje je od presudne važnosti za djetetovu

emocionalnu dobrobit. Ali ako taj otac dira djetetove genitalije - ili tjera

dijete da dira njegove - to je čin koji treba ostati tajnim. To je čin incesta.

Mitovi o incest

MIT: Incest je nešto što se rijetko događa.

ČINJENICA: Sva značajna istraživanja i podaci, uključujući i one Američke

službe za pomoć ljudima, pokazuju da je barem jedno od desetoro djece

prije osamnaeste godine zlostavljano od člana obitelji u kojeg dijete ima

povjerenje. Tek smo 80-ih počeli uviđati koliko je incest raširena

pojava, Prije toga, većina ljudi je vjerovala da se incest događa u ne više

od jednoj od sto tisuća obitelji.

Tako krasna obitelj

Kao što je slučaj i s fizičkim zlostavljačima, većina incestuoznih obitelji

izgleda normalno ostalom svijetu. Roditelji čak mogu biti i vode zajednice,

ili religijski vode, s reputacijom visokih moralnih standarda. Čudno je kako

se ljudi mogu promijeniti iza zatvorenih vrata.

Nedostatak vjerodostojnosti

Seksualno zlostavljana djeca rano shvaćaju da je njihova vjerodostojnost u

usporedbi s napadačevom jednaka nuli. Nije važno je li roditelj alkoholičar,

neprestano nezaposlen ili sklon nasilju, u našem se društvu odrasloj osobi

gotovo uvijek više vjeruje nego djetetu. Ako je roditelj ostvario određenu

mjeru uspjeha u životu, rascjep vjerodostojnosti postaje beskonačan.

"Osjećam se tako prljavo"

Sram žrtava incesta je jedinstven. Čak i vrlo mlade žrtve znaju da se incest

treba držati u tajnosti. Bez obzira na to kaže li im se da moraju čuvati

tajnu ili ne, imaju osjećaj da je to nešto što se ne smije, i osjećaju

sram zbog ponašanja napadača. Znaju da se nad njima čini nasilje, čak i

ako su premladi da bi razumjeli seksualnost. Osjećaju se prljavo.

Poput verbalno i fizički zlostavljane djece, i žrtve incesta

internaliziraju krivnju. Međutim, kod incesta, krivnja je pomiješana sa

sramom. Vjerovanje:" Sve je to moja krivnja" nije nikad tako

intenzivno kod žrtava incesta. Takva vjerovanja doprinose snažnim

osjećajima samomržnje ili srama. Osim što moraju pronaći način da se

nose sa samim incestom, žrtve se moraju čuvati od toga da budu uhvaćene

i otkrivene kao "prljave, odvratne" osobe.

Obuzdavanje vulkana

Jedini način na koji mnoge žrtve uspiju preživjeti traume ranog incesta je

izgradnja psihološkog štita, gurajući ta sjećanja tako daleko od svijesti, da

se ne mogu pojaviti godinama, ako se ikada i pojave.

Sjećanja na incest često se javljaju neočekivano, usred nekog

određenog događaja. Imala sam pacijente koji bi se prisjećali sličnih

događaja potaknuti stvarima poput rođenja djeteta, vjenčanja, smrti člana

obitelji, gledanjem emisije o incestu na televiziji ili čak pojavljivanjem

traume u snu.

Također je uobičajeno da se takva sjećanja jave kad je žrtva uključena

u terapiju i radi na nekim drugim problemima, iako mnoge žrtve neće

spomenuti incest bez poticanja terapeuta.

Čak i kad se takva sjećanja jave, mnoge žrtve se uspaniče i

pokušavaju ih gurnuti natrag, odbijajući povjerovati u njih.

Za bolje razumijevanje "otrovnih roditlja":

ZAŠTO SE RODITELJI PONAŠAJU NA TAKAV NAČIN?
Iz knjige Otrovni roditelji

Početna reakcija bila je tišina…

Da li se možete ozbiljno razboljeti zbog trauma iz djetinjstva?

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća doktor Vincent Feliti sa kalifornijskog instituta preventivne medicine u San Dijegu pokušavao da pomogne gojaznim ljudima da smršaju otkrio je nešto što nikako nije očekivao.

U istraživanju, 17.000 pacijenata je odgovaralo na pitanja o tome koliko su neželjenih iskustava doživjeli u djetinjstvu.

Tu se govorilo o seksualnom, fizičkom i emotivnom nasilju, zanemarivanju, smrti roditelja, razvodu i zatvaranju, mentalnoj bolesti i problemima sa alkoholom ili drogama kod roditelja.

Rezultati su ih zaprepastili

jedan od deset pacijenata je odrastao u sjeni obiteljskog nasilja

Dvoje od deset ljudi je bilo seksualno zlostavljano. Troje od deset osoba je preživjelo fizičko nasilje. I tu se pojavilo nešto što je svima njima bilo zajedničko – bilo je dramatično više svakog velikog zdravstvenog problema o kojem se govorilo u istaživanju.

Rak, ovisnost, dijabetes i moždani udar su samo neke bolesti koje su se pojavljivale kod ljudi koji su u djetinjstvu bili često zlostavljani ili su izgubili roditelja. Naravno, nisu oboljeli svi oni koji su doživjeli traumu u djetinjstvu. No, studija je pokazala da su osobe koje su odgovorile sa DA na četiri i više pitanja duplo više izložene riziku od srčanih oboljenja. Žene koje su potvrdno odgovorile na pet i više pitanja su češće padale u depresiju.

 “Mislio sam da će ljudi pratiti ove informacije i tražiti od nas da im kažemo više i da ih žele koristiti. No, početna reakcija je ustvari bila tišina”, priča doktor Anda i dodaje da su se dugo borili i za to da istraživanje bude objavljeno.

Danas, 15 godina nakon objavljivanja ova istraživanja neki znanstvenici pokušavaju da povežu i dobiju jasniju sliku o tome šta neželjena iskustva iz djetinjstva mogu da naprave tijelu i zašto su rezultati istraživanja bili takvi kakvi jesu.

“Preoblikovali ste biologiju djeteta. Priroda nas na ovaj način štiti. Svi smo se prilagodili životu u okruženju u kakvom smo rođeni”, izjavila je doktorica Megan Gunnar, razvojna psihologinja na Univerzitetu Minnesota, koja već više od 30 godina proučava kako djeca reaguju na stresna iskustva.

Doktorica Gunnar ističe da, ukoliko ste kao dijete doživjeli traumatično iskustvo, vaš sistem za reagovanje na stres će u nekim slučajevima biti programiran da pretjeruje što će uticati na način na koji vaš um i tijelo sarađuju. Istraživanja pokazuju da sve to najvjerovatnije ima najveći uticaj na dio mozga koji je zadužen za razmišljanje, prosuđivanje i samokontrolu.

“Vremenom, osobito kad ste mladi, zanemarivanje, zlostavljanje i stres pogađaju taj kružni tok. Manje ste sposobni za to da sami sebi kažete da ne jedete sladoled, da ne zapalite cigaretu ili da ne popijete još jedno piće. Manje ste sposobni da kontrolirate svoje ponašanje. To je veoma važno za povezivanje ranijih iskustava sa kasnijim zdravstvenim stanjem”, objašnjava doktorica Gunnar.

Sve ovo pokazuje da zlostavljanje i zanemarivanje utiču na zdravlje miliona djece. Dok rastu, veoma je vjerovatno da će ona biti drugačija od drugih i da će se protiv stresa boriti tako što će piti alkohol, pušiti cigarete i previše jesti.

Doktori Felitti i Anda naglašavaju

da je najbolje rješenje to da se spriječi da dijete ne doživi traumu.

*izvor

https://www.facebook.com/edukacija.roditelja.hr/