Zašto djeca ne progovore? - INCEST

KONAČNA IZDAJA

Zašto djeca ne progovore?

Devedeset posto svih žrtava incesta nikada ne kaže nikome što se dogodilo

ili što im se događa. Ostaju tihi, ne samo što se boje da će povrijediti same

sebe, već u velikoj mjeri i zato što se boje da će razoriti obitelj, time što će

roditelja dovesti u nepriliku. Incest može biti zastrašujućim, ali misao da će

biti odgovorni za razaranje obitelji još je gora. Obiteljska je lojalnost

nevjerojatno moćna sila u većini dječjih života, bez obzira na to o koliko se

iskvarenoj obitelj radilo.

Incest je možda najokrutnija i najveća zagonetka ljudskih iskustava. To je

izdaja najosnovnijeg povjerenja između djeteta i roditelja. To je emocionalno

pustošenje. Mlade žrtve su u potpunosti ovisne o svojim agresorima, tako

da nemaju kamo pobjeći, i nikoga kome mogu pobjeći. Zaštitnici postaju

gonitelji i stvarnost postaje zatvor prljavih tajni. Incest izdaje samo srce

djetinjstva - njegovu nevinost.

Što je incest?

Incest je teško definirati jer su zakonska i psihološka definicija dva različita

pojma. Zakonska definicija je izrazito uska, obično definira incest kao spolni

odnos između krvnih srodnika. Kao rezultat toga, milijuni ljudi nisu shvatili

da su žrtve incesta jer se nije radilo o penetraciji. S psihološkog gledišta,

incest obuhvaća mnogo širi spektar ponašanja i odnosa. Uključuje i fizički

kontakt s djetetovim ustima, grudima, genitalijama, anusom ili bilo kojim

drugim dijelom tijela, koji se radi u cilju seksualnog uzbudivanja napadača.

Taj napadač ne mora biti krvni srodnik. To može biti bilo tko koga dijete

percipira kao člana obitelji, kao što je očuh, maćeha ili član šire obitelji.

Postoje i drugi, izrazito štetni oblici incestuoznog ponašanja, koji

ne moraju uključivati nikakav fizički kontakt s djetetovim tijelom. Na

primjer, ako se napadač skida pred djetetom, masturbira pred njim ili

nagovora dijete da pozira za erotske fotografije, on čini određeni oblik

incesta.

Ovoj definiciji incesta moramo dodati i to da takvo ponašanje mora

ostati tajno. Otac koji rado grli i ljubi svoje dijete ne čini ništa što bi trebalo

držati tajnim. Zapravo, takvo dodirivanje je od presudne važnosti za djetetovu

emocionalnu dobrobit. Ali ako taj otac dira djetetove genitalije - ili tjera

dijete da dira njegove - to je čin koji treba ostati tajnim. To je čin incesta.

Mitovi o incest

MIT: Incest je nešto što se rijetko događa.

ČINJENICA: Sva značajna istraživanja i podaci, uključujući i one Američke

službe za pomoć ljudima, pokazuju da je barem jedno od desetoro djece

prije osamnaeste godine zlostavljano od člana obitelji u kojeg dijete ima

povjerenje. Tek smo 80-ih počeli uviđati koliko je incest raširena

pojava, Prije toga, većina ljudi je vjerovala da se incest događa u ne više

od jednoj od sto tisuća obitelji.

Tako krasna obitelj

Kao što je slučaj i s fizičkim zlostavljačima, većina incestuoznih obitelji

izgleda normalno ostalom svijetu. Roditelji čak mogu biti i vode zajednice,

ili religijski vode, s reputacijom visokih moralnih standarda. Čudno je kako

se ljudi mogu promijeniti iza zatvorenih vrata.

Nedostatak vjerodostojnosti

Seksualno zlostavljana djeca rano shvaćaju da je njihova vjerodostojnost u

usporedbi s napadačevom jednaka nuli. Nije važno je li roditelj alkoholičar,

neprestano nezaposlen ili sklon nasilju, u našem se društvu odrasloj osobi

gotovo uvijek više vjeruje nego djetetu. Ako je roditelj ostvario određenu

mjeru uspjeha u životu, rascjep vjerodostojnosti postaje beskonačan.

"Osjećam se tako prljavo"

Sram žrtava incesta je jedinstven. Čak i vrlo mlade žrtve znaju da se incest

treba držati u tajnosti. Bez obzira na to kaže li im se da moraju čuvati

tajnu ili ne, imaju osjećaj da je to nešto što se ne smije, i osjećaju

sram zbog ponašanja napadača. Znaju da se nad njima čini nasilje, čak i

ako su premladi da bi razumjeli seksualnost. Osjećaju se prljavo.

Poput verbalno i fizički zlostavljane djece, i žrtve incesta

internaliziraju krivnju. Međutim, kod incesta, krivnja je pomiješana sa

sramom. Vjerovanje:" Sve je to moja krivnja" nije nikad tako

intenzivno kod žrtava incesta. Takva vjerovanja doprinose snažnim

osjećajima samomržnje ili srama. Osim što moraju pronaći način da se

nose sa samim incestom, žrtve se moraju čuvati od toga da budu uhvaćene

i otkrivene kao "prljave, odvratne" osobe.

Obuzdavanje vulkana

Jedini način na koji mnoge žrtve uspiju preživjeti traume ranog incesta je

izgradnja psihološkog štita, gurajući ta sjećanja tako daleko od svijesti, da

se ne mogu pojaviti godinama, ako se ikada i pojave.

Sjećanja na incest često se javljaju neočekivano, usred nekog

određenog događaja. Imala sam pacijente koji bi se prisjećali sličnih

događaja potaknuti stvarima poput rođenja djeteta, vjenčanja, smrti člana

obitelji, gledanjem emisije o incestu na televiziji ili čak pojavljivanjem

traume u snu.

Također je uobičajeno da se takva sjećanja jave kad je žrtva uključena

u terapiju i radi na nekim drugim problemima, iako mnoge žrtve neće

spomenuti incest bez poticanja terapeuta.

Čak i kad se takva sjećanja jave, mnoge žrtve se uspaniče i

pokušavaju ih gurnuti natrag, odbijajući povjerovati u njih.

Za bolje razumijevanje "otrovnih roditlja":

ZAŠTO SE RODITELJI PONAŠAJU NA TAKAV NAČIN?
Iz knjige Otrovni roditelji

Početna reakcija bila je tišina…

Da li se možete ozbiljno razboljeti zbog trauma iz djetinjstva?

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća doktor Vincent Feliti sa kalifornijskog instituta preventivne medicine u San Dijegu pokušavao da pomogne gojaznim ljudima da smršaju otkrio je nešto što nikako nije očekivao.

U istraživanju, 17.000 pacijenata je odgovaralo na pitanja o tome koliko su neželjenih iskustava doživjeli u djetinjstvu.

Tu se govorilo o seksualnom, fizičkom i emotivnom nasilju, zanemarivanju, smrti roditelja, razvodu i zatvaranju, mentalnoj bolesti i problemima sa alkoholom ili drogama kod roditelja.

Rezultati su ih zaprepastili

jedan od deset pacijenata je odrastao u sjeni obiteljskog nasilja

Dvoje od deset ljudi je bilo seksualno zlostavljano. Troje od deset osoba je preživjelo fizičko nasilje. I tu se pojavilo nešto što je svima njima bilo zajedničko – bilo je dramatično više svakog velikog zdravstvenog problema o kojem se govorilo u istaživanju.

Rak, ovisnost, dijabetes i moždani udar su samo neke bolesti koje su se pojavljivale kod ljudi koji su u djetinjstvu bili često zlostavljani ili su izgubili roditelja. Naravno, nisu oboljeli svi oni koji su doživjeli traumu u djetinjstvu. No, studija je pokazala da su osobe koje su odgovorile sa DA na četiri i više pitanja duplo više izložene riziku od srčanih oboljenja. Žene koje su potvrdno odgovorile na pet i više pitanja su češće padale u depresiju.

 “Mislio sam da će ljudi pratiti ove informacije i tražiti od nas da im kažemo više i da ih žele koristiti. No, početna reakcija je ustvari bila tišina”, priča doktor Anda i dodaje da su se dugo borili i za to da istraživanje bude objavljeno.

Danas, 15 godina nakon objavljivanja ova istraživanja neki znanstvenici pokušavaju da povežu i dobiju jasniju sliku o tome šta neželjena iskustva iz djetinjstva mogu da naprave tijelu i zašto su rezultati istraživanja bili takvi kakvi jesu.

“Preoblikovali ste biologiju djeteta. Priroda nas na ovaj način štiti. Svi smo se prilagodili životu u okruženju u kakvom smo rođeni”, izjavila je doktorica Megan Gunnar, razvojna psihologinja na Univerzitetu Minnesota, koja već više od 30 godina proučava kako djeca reaguju na stresna iskustva.

Doktorica Gunnar ističe da, ukoliko ste kao dijete doživjeli traumatično iskustvo, vaš sistem za reagovanje na stres će u nekim slučajevima biti programiran da pretjeruje što će uticati na način na koji vaš um i tijelo sarađuju. Istraživanja pokazuju da sve to najvjerovatnije ima najveći uticaj na dio mozga koji je zadužen za razmišljanje, prosuđivanje i samokontrolu.

“Vremenom, osobito kad ste mladi, zanemarivanje, zlostavljanje i stres pogađaju taj kružni tok. Manje ste sposobni za to da sami sebi kažete da ne jedete sladoled, da ne zapalite cigaretu ili da ne popijete još jedno piće. Manje ste sposobni da kontrolirate svoje ponašanje. To je veoma važno za povezivanje ranijih iskustava sa kasnijim zdravstvenim stanjem”, objašnjava doktorica Gunnar.

Sve ovo pokazuje da zlostavljanje i zanemarivanje utiču na zdravlje miliona djece. Dok rastu, veoma je vjerovatno da će ona biti drugačija od drugih i da će se protiv stresa boriti tako što će piti alkohol, pušiti cigarete i previše jesti.

Doktori Felitti i Anda naglašavaju

da je najbolje rješenje to da se spriječi da dijete ne doživi traumu.

*izvor

https://www.facebook.com/edukacija.roditelja.hr/